...Volim tvoje šumarke i vale,
sve posuto suncem
i zvijezdanim sjajem,
gradske ulice uske i male
sve što mogu zvati
svojim rodnim krajem.
Volim te Rabe,lipo moje misto,
sve je tvoje drago,
zeleno i čisto.
Na ovome svijetu,
svud ljepote ima,
veliki gradovi,drugačije zemlje,
al' te divote,k'o što je
moj otok,
ni u cijelom svemiru
nikad,nigdje nima...
S.Ribarić
Razmišljam... Za nešto manje od dvije godine,ja odlazim na faks... Kako ću otić sa svog Raba? Obožavam svaku njegovu stijenu, svaku kapljicu mora koja ga okružuje... Kako ću izdržati samo jedan dan da ne prođem svojo ulicom,stazom kojom prolazim cijeli svoj život... Isti put kojim sam milijun puta prošla sama ili u društvu... Kako ću,a da ne čujem udaranje bure o palme u mom dvorištu... Kako ću živjet bez da svaki dan gledam more na Padovi... Ajoj
65. obljetnica oslobođenja interniraca iz talijanskog fašističkog logora Kampor na Rabu
Sam polazak bio je praćen kišom... Nisam ni znala da ću osjetiti toliku bol zbog nečeg što nema veze sa mnom. Oduvijek mrzim groblja i sve vezano uz njih... Ušla sam na spomen-groblje u Kamporu i prvo što me iznenadilo bilo je mnoštvo ljudi koji su se unatoč tmurnom i kišnom vremena pojavili na groblju da bi se sjetili tuge i boli koja je vladala tim područjem 40.-ih godina... Ljudi s tmurnim izrazima lica hodali su zemljom natopljenom kišom i buljili u malene, već propale pločice s imenima... Tako malo ostalo od sjećanja na jedan život... Na jedan život, bolne uspomene na smrt stotina i stotina nekad sretnih ljudi...
Kiša je onemogućila održavanje isplaniranog programa... Nitko nije čuo riječi koje nam je voditelj nastojao uputiti.
Stojim, promrzla od vjetra koji puše kroz kišu i razmišljam... Razmišljam o tome koliko je ljudi ovdje, na istom mjestu gdje ja sad stojim, izgubilo život ili bivalo mučeno... Koliko je ljudi plakalo tu, na istom mjestu gdje i ja sada plačem... Plačem, zajedno s nebom koje prolijeva suze po mom kišobranu i smrznutim nogama... Nastojim ne misliti o onome što se događalo davno prije,a u isto vrijeme mi nije jasno zašto me stid mojih suza ni zašto naizgled samo ja stojim povezana svojim bićem sa svima koji su se ovdje molili za spas... U meni se miješaju tuga i bijes...
Tuga zbog svega navedenog, također i zbog ljudi u mojoj blizini koji su tu izgubili dio obitelji ili su i sami bili dio logora... Nisam vidjela nikog za kog sam bila sigurna da je preživjeli bivši zatočenik logora, ali znam da je i tih ljudi bilo... Zamislite kako li je hrabro djelo doći tamo gdje su dio života proveli očekujući svoju smrt...
Još jedan dio života koji u meni budi gađenje... Kakav li je samo čovjek koji radi u logoru? Radi za to da bi drugoga udarcima tjerao na plač, da bi nekom dubokom mržnjom uništio sve ono pozitivno što je o svijetu mislio mučenik... Kakvo čudovište moraš biti da bi gledao drugoga kako pred tobom umire, a ti si za to kriv? I ne osjećati ni trunku sažaljenja?
Ne, nije tu bilo, nazovimo to "brzih i bezbolnih ubojstava"... Ovdje je bilo određeno da ljudi umiru polako i bolno... Zamišljam urlike i molbe za pomoć, za milost... Zamišljam stotine ljudi na istom mjestu... Zgurane u maleni prostor, a svi povezani istim užasom... U toliko tužnoj gužvi svi su izgubili identitet... Nitko više ne zna svome drugu ime... Ne, oni su samo figure koje po nekom bolesno određenom redu ispuštaju duše... Smrt je u takvoj situaciji s radošću dočekana...
Osjećam kako su u ovom logoru osjećali bol,kako su jedan po drugome plazili, zajedno s crvima koji su izjedali trupla među njima...
Ne želim dalje razmišljati o tome, zatvaram oči i puštam dušama koje oko mene lebde da zaborave... Da zaborave svo zlo koje je prisutno... Pokušavam, ali neki tihi, daleki žamor neda mi da izbrišem slike iz glave...
I dalje skrivam suze... I dalje se sramim što dopuštam prošlosti čiji ja nisam bila dio, dopuštam joj da me slomi i da me povrijedi...
Plačem i na odlasku, skrivam se iza kišobrana po kojem pljušte suze... Odlazim, ali osjećaji nekih drugih davno otišlih ljudi, ostaju u meni... Zauvijek...
Kolika god bila mržnja između različitih nacionalnosti, religija ili drugih dijelova čije razlike su bespotrebno stvorene, ne razumijem kako netko može biću priuštiti toliko patnje... Iako je čovjek jedino svjesno biće i zbog toga je na višoj stepenici od životinja ja sam mišljenja da nismo ništa drugo nego grabljivice... Bića toliko niska i zla da ne vrijedi voljeti... Ne vrijedi bit sretan u svijetu zla... Strašno...
"sav život - to je san / a san su i sami snovi." ( C. de la Barca)
Nježni oblaci prostiru se nebom kao tisuću tankih linija iscrtanih srebrnim kistom. Iz daljine čujem pjev ptica i prigušeni zvuk ljuljuškanja mora. Sunce svojim vrelim tracima grije lica prolaznika koji užurbano hodaju kamenim cestama.
Zamislim se. Koliko puta su već prošli tim putem uvijek priželjkujući isti cilj? Koliko su već puta došli kući osjećajući sreću i sigurnost u toplini svog doma? Padne mi napamet misao da su svi ti osjećaji samo pusta iluzija. Vrijeme prolazi i život se stalno iznova mijenja. Ponekad se čini da je svaka lijepa stvar samo trenutačni osjećaj koji prekratko traje. Kao da je cijeli život samo besciljna potraga za nečim što bi nam pružilo zadovoljstvo. U svojoj potrazi nailazimo na razne prepreke i sa suzama i mukom uspijevamo ih prebroditi. Neki od nas posustanu i često posumnjaju u sebe i razloge zbog kojih su i započeli svoju životnu avanturu. Svatko se jednom zapita koja je svrha cijele ove priče kad nikad neznamo što nas čeka. Navikli smo svakom periodu života odrediti početak i kraj. No postoji li kraj baš svemu?
Pokušavamo ovozemaljski život shvatiti kao uvod koji nas priprema za ono što nas čeka, po nekima- život vječni. Ali što ako zbilja postoji kraj? Što ako nakon smrti nestaje sve za što smo se borili tijekom života?
Onda zbilja ništa nema smisla i nemamo se zašto truditi ako je sve samo velika varka. Kažu da se povijest ponavlja. Možda se život odvija po nekom davno napisanom scenariju i prikazuje se uvijek iznova. Nikako ne želim vjerovati da je smrt ujedno i kraj. Ako je ovaj svijet u kojem živimo samo proizvod nečije mašte i ako smo svi samo bezlične figure kojima upravlja neka viša sila, tada želim vjerovati da ćemo jednom shvatiti bit svega. Sve što se događalo i što se događa samo je san čija je svrha da naučimo razlikovati dobro od zla i da se duboko u naše srce usade prave vrijednosti koje nas čine dobrim učenicima. Tada je jedino preostalo probuditi se iz tog dugog sna i prići učitelju. Mislim da bi tada trebali saznati odgovore na naša dugo prikupljana, brojna pitanja. Možda tada shvatimo da je vrijedilo sanjati i živjeti u iluziji koja nas je učinila vrijednim osobama koje su uz mnogo truda i hrabrosti preživjeli bure koje su nas, čineći nam zlo, dale vjeru u to da možemo prijeći preko nečega što izaziva suze u očima.
Zbog svoje vjere i nade, prijatelja koji su poticaj mojoj hrabrosti, nije me strah živjeti, ni umrijeti. Želim što dulje skupljati pitanja, da bi jednom, kad mi se pruži prilika, dobila odgovore na sve i otkrila razloge svega što sam trpjela, zboč čega sam patila, plakala i smijala se.
Blogovi učenika- nametnuti kontrolu ili dopustiti slobodu govora
U današnje vrijeme ne može se zamisliti svijet bez računala. Cijeli svijet je povezan preko jedne mreže i moguće je stupiti u kontakt s ljudima s bilo kojeg kontinenta.
Također je zadnjih godina postalo popularno imati svoj blog - mjesto gdje možemo izražavati svoja mišljenja i stavove ili jednostavno upoznavati ostale s događajima iz svog života. Prema svom iskustvu i poznavanju blogova, mogu sa sigurnošću reći da mladi pišu premalo kvalitetnih tekstova. Tu i tamo naiđem na stranicu gdje se obrađuju ozbiljnije teme i gdje mladi iznose svoje stavove na interesantan način, ali pišu se i blogovi koji nemaju drugi cilj osim veličanja nekog benda ili celebritija, blogovi koji služe kao online dnevnici,tj. pišu se u obliku opisa zanimljivijih događaja pojedinog dana, blogovi u kojima mladi iznose svoje probleme,a vršnjaci im pokušavaju pomoći i pružiti podršku, te oni koji se pišu da bi nasmijali i zabavili čitatelje.
Nikad nisam posebno razmišljala o tome dali treba nametnuti kontrolu u vezi pisanja takvih stranica ili ne. Slažem se da je vrednovanje slobode govora nešto vrijedno u svijetu. Svatko od nas je dio cjeline, komadić kamena koji sudjeluje u izgradnji mozaika svjetske baštine i zbog toga svatko ima pravo na vlastito mišljenje i na to da se njegovi stavovi ne omalovažavaju. Sloboda govora se danas poštuje mnogo više nego u nekim razdobljima prošlosti kad je postojao strah od kazne ako bi se mišljenje pojedinca razlikovalo od općeprihvaćenog mišljenja koje je bilo nametnuto od strane vladara.
Sloboda izražavanja danas je, po nekim izvorima, neophodna za postojanje demokratske vlasti. Također, izražavanje misli svakog pojedinca pomaže pri oblikovanju društva zbog toga jer se vlasti i trebaju orijentirati prema željama građanstva da bi nastalo opće zadovoljstvo.
Kad sve ovo povežemo s pojmom blogova, zaključujem da je pisanje nečeg takvog samo još jedan način na koji pojedinac želi utjecati na okolinu.
S druge strane, blogovi su znali imati i negativan utjecaj na ljude. Običaj je nakon čitanja posta (teksta na blogu) ostaviti i primjereni komentar. Nažalost, ti komentari nerijetko sadrže uvrede i ponižavajuće riječi upućene osobi koja piše blog ili jednostavno radi neslaganja sa stavom izraženim u tekstu.
Neki blogovi npr. promiču nezdrave oblike života,tj. uvjeravaju da je anoreksijai bulimija novi,moderan način života. Takve stvari znaju stvarati komplekse pojedinim ljudima i želju za takvim načinom života koji promiču mediji. To je samo jedan primjer lošeg utjecaja blogova.
Zbog slučajeva koji loše utječu na ljude preko Interneta, mislim da treba uvesti nekakav oblik kontrole, no također treba dopuštati današnjoj mladeži da pokuša pozitivno utjecati na društvo. Da se mene pita, ostavila bih sve kako jest jer je odluka pojedinca što će čitati i kako će shvatiti nešto. No, radi svijesti da postoje ljudi koji su podložniji negativnim utjecajima, nemam ništa protiv malo bolje kontrole na internetu.
Možda bi takav pokret pridonio općenito poboljšanju društva, a ne samo smanjenju broja blogova bez smisla.
Bižin od svih što neznaju kako do bola volin nju...
Nedavno pročitah djelo o mladiću koji je zbog nesretne ljubavi odlučio okončati svoj život. Bez mogućnosti da bude s osobom koju je volio iz dubine duše, živio je iz dana u dan sa sve većom boli koja ga je razdirala. Na kraju više nije mogao izdržati preveliku patnju, pa je odlučio napustiti svijet i probleme koji su ga okruživali. Pitanje je je li njegov čin bio potez čovjeka koji se hrabro odlučio na prerani odlazak ili čovjeka koji se nije mogao suočiti s lošom stranom života,pa je išao linijom manjeg otpora.
Po mom mišljenju, samoubojstvo je često djelo kukavice ili nekoga tko jednostavno nije dovoljno snalažljiv da pronađe izlaz iz naizgled nemoguće situacije. No, mogu se na nekoj razini povezati s Wertherom. Shvaćam da je teško biti u blizini osobe koju voliš svim srcem i istodobno biti potpuno svjestan činjenice da nam se nikad neće pružiti prilika za sreću s istom tom osobom. Ponekad je razlog tome to što osjećaji nemogu biti uzvraćeni, a ponekad su prepreka neki drugi ljudi koji su pronašli sreću s nama dragim osobama. Kakav god bio razlog nesretne ljubavi, bol je ista. Malo tko zna kako je bolno gledati i sretati se s osobom koju tako jako želite ljubiti i imati za sebe, a ne biti u mogućnosti reći ijednu riječ o tome. Još je teže kad je taj netko svjestan vaše ljubavi, a nema nade da ta ljubav zaživi. Kako li je bolno kad ne vidiš drugi razlog za ustati ujutro, već samo zbog toga da vidiš voljenu osobu i barem nakratko se nađeš u njenoj blizini. Često zaboravimo na to da je onaj tko posjeduje svaki naš uzdah također i onaj tko je kriv za mnoštvo suza. Tada se vinemo u neki savršen svijet i gubimo doticaj s realnošću. Mislimo o zagrljajima onog kog volimo i o osmijehu koji nam je donio toliko neprospavanih noći. Živimo od osjećaja koji nam omogućuju da bar u snovima budemo sretni, da bar malko svojom maštom ublažimo razdiruću bol. Werther je, poput mene, presenzibilna osoba kojom upravljaju osjećaji. Kad je zaljubljen, osjećaj ljubavi je taj koji vlada njime i svakim njegovim pokretom,kad je nesretan i tužan, osjeća potrebu za plakanjem svaki čas tog bolnog perioda. Ponekad znam skriti osjećaje, ali, kao i kod Werthera, ti osjećaji nabujaju i pretvore se u snažne izljeve ljubavi. Tada osjećam još veću bol zbog toga jer sam sve držala za sebe,a takvi spontani izljevi daju krivi pogled na moju slabost.
Koliko god pokušali zanijekati ono što osjećamo, to uvijek izađe na vidjelo jer, nakon svega, svi smo ljudi izgrađeni od smijeha i suza. Razumijem patnju koju je Werther osjećao zbog nedostižne mu Lotte, ali ne mogu ne osuđivati njegov čin. Veliki sam protivnik rješavanja problema na njegov način, ali takve stvari su odluka pojedinca. Treba hrabrosti za suočavanje s drugom stranom takvog završetka, tj. pomirenja s fizičkom boli i pojmom da više nećemo koračati istim tlom kojim jesmo dotad. Zbog toga, Werthera ne mogu nazvati ni kukavicom ni herojem, već snažnim individualcem, običnim čovjekom koji je dopustio najsnažnijem od svih osjećaja- osjećaju ljubavi da odredi njegov kraj...
Duboko potresena jednom nedavno viđenom fotografijom,pišem ovaj post...
Nisam osoba koju je lako snužditi i rastužiti,ali ovakve stvari me ponekad doista deprimiraju...
Znam da ne tako daleko od nas žive ljudi čiji se život u potpunosti razlikuje od našeg... Oni iz dana u dan hodaju bosi, ne njeguju svoju kožu svakakvim kremicama, nemaju udobnih kreveta da se zavuku pod plahte pri oblačnoj i hladnoj noći... Ljudi koji nemaju obrok svaki dan,oni koji ne jedu svako jutro topli kruh...
Hm,čudno kako se uvijek uhvatim tema koje izražavaju tugu i žalost zbog loših strana ovog našeg svijeta...
Ali tako je to,kad su oni najdublji osjećaji vezani za negativna iskustva i doživljaje... Zbog toga pišem o jednom nesretnom djetetu kojem je sudbina odredila mučan put... Put pun znoja, suhoće,put bez okrjepe...
Njegova priča tretira ga poput običnog,sporednog lika, poput nekog za kog jednostavno nema dovoljno milosti...
On postaje samo još jedan dio prehrambenog lanca, samo nevažna stepenica na putu do onih koji dominiraju...
I kako da itko pored takvog prizora ima hrabrosti reći da nije zadovoljan onim što mu je pruženo???
Jeli svijet zbilja toliko okrutan ili je Bog nekima od nas predodredio takav život samo u svrhu toga da bude utjeha drugima??? Samo u svrhu toga da se mi ostali ne žalimo da je nama loše???
Jeli zbilja potrebno da bilo tko na svijetu pati??? Zašto uopće postoji patnja,kakva je njena svrha na ovom svijetu???
Kako rekoše neki drugi ljudi- da nema mraka,nebi znali što je svijetlost...
Da nema zla,nebi mogli prepoznati dobro...
Pa što je tako loše u tome da ne postoji ništa osim dobra? Sve bi bilo monotono,dosadno i manje cijenjeno?
Kakva je svrha svega toga kad velika većina čovječanstva pati ovdje gdje sad živimo?
Jeli to djelo podzemnog svijeta?
Jeli to nešto u stilu borbe dobra i zla? Bog čini sve dobro, no sotona mu prkosi vršenjem svojih nemilosrdnih djela?
Stvarno neznam... Stvarno me zbunjuje cijeli pojam života i smisla cijelog
našeg postojanja...
Osoba sam koja vjeruje da život treba iskoristiti najbolje što možemo, ali
kako da uživam u životu kad me okružuje nezadovoljstvo i nesreća?
Trebala bih zaboraviti na sve gladne ljude koji trpe nepodnošljivu bol i ljude koji nisu ništa skrivili,a na nekoj razini plaćaju tuđe pogreške?
Ne sviđa mi se takav svijet,ne sviđa mi se uopće...
I neznam što da činim, kako da sve to ostavim iza sebe, zaboravim na one koji pate i živim svoj život...
To jest najbolji način; gdje bi svi mi bili da iz dana u dan razmišljamo o tuđim nesretnim životima na koje ionako ne možemo utjecati...
Užasno je kako naša snaga,naša volja može učiniti tako malo za druge... Možemo usrećiti bližnju osobu, razveseliti prijatelja i time napraviti nešto prekrasno,ali zašto čovjek, kao tako nevjerojatna osoba, ne može napraviti nešto više i ispuniti sve svoje snove?
Još nešto me muči... Kad je čovjek postao tako nevažna ličnost u vlastitom svijetu? Kad je čovjekov život postao samo puka mrlja na platnu?
Ljudski životi oduzimaju se bez treptaja, svakim danom sve je više hladnokrvnih osoba koje su sposobne dići ruku na svoju braću i
završiti nešto što je moglo na pozitivan način utjecati na svijet.
Stradaju i krivci, ali i oni nevini... Ne shvaćam gdje ovaj svijet vodi...
Mislim da još dugo vremena neću shvatiti...
Očito nismo dovoljno važne ličnosti da bi napokon dobili neke odgovore...
Odgovore koji bi nas uvjerili da nismo budale koje slijepo vjeruju u nešto što nemogu dokazati i klanjaju se nečemu što ne razumiju...
Kad je postalo tako teško samo biti ono što jesi i uživati u onome što ti je dano? Gdje je ljubav koja nam je prije davala snage za dalje?
Gdje je prijatelj koji te čvrsto zagrli kad dršćeš od plača i tuge?
Gdje je vjera da nam podari spas?
Gdje je volja za ići u novi dan?
Sretni smo mi koji imamo sve nabrojano,ali što s onima koji to nemaju?
Što s ljudima koji sami samcati lutaju ulicama ne videći razloga cijeloj ovoj priči zvanoj život?
Toliko pitanja,a nijedan odgovor... Niti jedan pišljivi odgovor...
Blago meni kad ću se sutra opet probuditi u svojoj sobi, u svom toplom krevetu, okružena ljudima koji me vole...
Ali uvijek ću u srcu nositi one kojima nije lako... Kao što jednom prije rekoh... Iz nekih starih,stranih razloga koji me tjeraju na to da budem čovjek i brinem o čovječanstvu...
I živim dalje,bez odgovora,još uvijek ne shvaćajući razloge sve ove patnje koja me okružuje...
Zapamtite da uvijek u životu treba biti sretan i zahvalan jer jednog dana sve može nestati... Ali ne valja živjeti u strahu, valja disati punim plućima i cijeniti ono što nam je dano... Jer nikad neznaš što imaš dok to ne izgubiš...
Općepoznata stvar...
I ne žalite se da nemate najnoviji mobitel ili neko drugo elektroničko čudo jer neki naši vršnjaci nemaju ni kap vode ni komadić kruha...
Neki ljudi su stvoreni samo da pate... I to je najveća nepravda u ovom svijetu... Ne to da vi nemate novaca za novu frizuru, nepravda je to što neki CIJELI ŽIVOT SAMO PATE...
Uff,dosta mi je ponavljanja iste stvari...
Oprostite na ružnoj temi,ali shvatit ćete kad vidite sliku koja me natjerala na sve ove riječi...
Mnogi od vas su vjerojatno već i vidjeli ovu fotografiju,a ja mislim da bolje od ičeg pokazuje surovost i okrutnost svijeta...
Na fotografiji je dijete koje u vrijeme gladi puzi prema obližnjem kampu već iznemoglo od gladi i ostalih nevolja... U pozadini je lešinar koji u zraku osjeća miris smrti,te čeka da dijete umre kako bi nastavio hranidbeni lanac...
Odvratna i užasna slika... Dovoljan je podatak , da se čovjek koji je fotografirao ovaj prizor, ubio nedugo nakon toga...
Pokušajmo zatvoriti oči i zamisliti da to nije istina... Da je samo ružan san...
Hm...da...
sinoć sam s Ninicom bila malo prošetat...
Prvotna ideja je bila da idemo trčat,ali odlučile smo ne forsirat,pa započet sa šetnjama ...hehe
Upoznala san neki novi putić Banjoli... Nikad prije tamo bila,cool...
Napravile krug po Banjolu,vratile se prema drugoj Padovi,legle na rivu na marijanu i gledale zvijezde... Pustile smo muziku, pričale,razmišljale...
Skoro i zaspale,hihi... Prekrasna atmosfera...
Pitam se postoji li ljepši ugođaj od ležanja pod nebom i promatranja zvijezda???
Bilo nam je super,uspile smo se nasmijat, Nina je uspila past na mokri pijesak i tako...
I skužih koliko mi fale vremena kad je Karmica još bila na Rabu... Šmrc...
Patkice,I miss you...
Al dobro... Nemam vremena pisat,odoh ja...
PUSSA!
Evo mene i Ninči...
I mene i Karmen dok igramo stolni...slatko...
Za moju patkicu slatkicu...
Sjaj lažnog prijateljstva brzo nestane, ali trag koji u srcu ostavi pravi prijatelj nikad se ne zaboravlja. Samo je teško naći pravog prijatelja jer većina sjaji lažno, a oni pravi sjaje, ali duboko u sebi.
Moja Karmen meni daje snage kad je teško,nasmijava me i kad tmurne misli otežavaju dane... Jako mi fali i jedva čekam trenutke kad ćemo opet moć sjedit na zidiću pred kućom i smijat se iz sveg glasa... Kad ćemo opet komentirat glupe izjave drugih ljudi, rugat se drugima i time nasmijavat jedna drugu? Kad ćemo opet peć kokoš i izmišljat gluposti?
Kad ćemo opet pričat do dugo u noć?
Ajme,nemam inspiracije i ne izražavam se baš zrelo,ali kužim koliko mi fali moj Z2...
Jao,jao... Kad će četvrtak...
Marinko i Ursulica... Ursula je isto iznimno
važna osoba u mom životu, neznam kako
bi prešla preko nekih stvari da nema nje:
Mi,divljaci u Rovinju:
Najdraže moje Banjolke!!!!
Vikica i ja:
Skoro celi razred na okupu...
Mlačko je,naravno,utekal...
Ja i (ne)Mirna... hehe:
Viki me upravo zaprosila...ooooooo...
Ekipica u parku...
Pažljivo pogledajte... Ova prva cura slijeva
u gornjem redu...
E,to vam je Karmen...Možda
najvažnija osoba u mom životu... Moja
naj frendica:
Viki i ja tračamo...ah,kako tipično...
Viki i ja u mraku,haha,smišna slika,
koje face...cccc...
Livio,Tonči,Karlota i ja...
Ja se uopće ne sjećan da smo
se mi slikali kad smo već kod toga,
haha:
I šećer na kraju,haha...
Mali kicar Đuro... Čovac koji uvik
sve zna,hehe...
Ali također,za mene i osoba
od velikog povjerenja...
Bar se nadam,jer mu ja uvik
sve rečen...
I ujedno dečko moje naj frendice
Karmice...
Hehe,na ovoj slici se vjerojatno
s njon dopisuje,hehe:
Sad recite da Jim Carrey ni najjači čovik na svitu?!?
Ma totalno je opičen,I LOVE HIM!!!
Shot at 2007-07-11
Shot at 2007-07-11
Shot at 2007-07-11
Ovaj čovac bi meni ponekad trebal...
SIGMUND FREUD:
Shot at 2007-07-11
GREN DAY!!! Jedan od najjačih bendova na svitu!!!
Shot at 2007-07-11
I njihov frontmen BILLIE JOE!!!
Totalni luđak,hehe: Shot at 2007-07-11
Jedan cool pjevač-
Punim imenom Michael Hoolbrok Penniman
MIKA:
Shot at 2007-07-11
Neke smišne slike:
Glazbeni virtuoz,LOL:
Shot at 2007-07-11
Pitanje koje nas proganja već duže vrime-
GDJE JE NESTAO DJED MRAZ?!
Shot at 2007-07-11
Naši ne tako daleki rođaci...
Sličnost je očita:
Shot at 2007-07-11
Shot at 2007-07-11
Shot at 2007-07-11
MAY THE FORCE BE WITH YOU:
Shot at 2007-07-11
Ne,to nije kit...
LOOK CLOSER:
Shot at 2007-07-11
Uv zrake su jako štetne za vašu
hm,glavu...
Shot at 2007-07-11
Zeko se malo sjebo...
Ali ipak...ko zna,zna...
(zeko zna)
Shot at 2007-07-11
Ljudi su začuđujuće fleksibilni
pod utjecajem votke,
YOGA MASTOR:
Shot at 2007-07-11
Znamo da bi se dečki rado
našli na mjestu ovog malog
džukca:
Shot at 2007-07-11
I najslađi pas na svitu...
Ko maji plišani medo...
HiHi:
Shot at 2007-07-11
O meni...
VOLIM: svoje frendice,frendove,subote,
Ace Venturu,Cartoon Network,
dečke,Tošeta,
Cetinskog,Gibonnia,
Green day,S.O.A.D.,
Limp Bizkit,PAPA ROACH,
RHCP, BLINK 182,
Linkin park,Evanescence,HIM,
Rasmus,komedije,horore,
LJETOOOOOOOO...
NE VOLIM:ljubiće,školu,
profesore(većinu),kemiju,fiziku,
matematiku,zimu, sapunice...
Plavi orkestar - Od rođendana do
rođendana:
Ponekad se probudim
Želim da te poljubim
U sobi bez ijedne sjene
Nikog, samo ja i vrijeme
Sve se može srediti
Ali tebe ništa ne može zamijeniti
Kradem noći danima
S najboljim jaranima
Ponekad sam slabe volje
Prazno mi je, ali bolje
Sve se može srediti
Ali tebe ništa ne može zamijeniti
Ja od rođendana pa do rođendana
Čekam samo poziv tvoj
Makar prazne riječi
Bit će dovoljan mi znak da još nije gotovo
Svaka nova godina
Je slatka, nepredvidljiva
U danima budućnosti
Hiljadu mogućnosti
Sve će se promijeniti
Ali šta će tebe, šta će mi zamijeniti
Ja od rođendana pa do rođendana
Čekam samo poziv tvoj
Makar prazne riječi
Bit će dovoljan mi znak da još nije gotovo
Dovoljan mi znak da sam nekad bio ... samo tvoj
Plavi orkestar - Sava tiho teče
Pokraj Save breze male
Tvoje oči vesele
Ove noći čudno sjaje
Mene više ne vole.
Nije meni što te moram
Što te moram gubiti
Već je meni da l' ćeš moći
Poslije mene ljubiti.
Sava tiho teče
Zadnje nam je veče
Draga ostala si sama.
Sava tiho teče
Zadnje nam je veče
Draga postala si dama.
Slomile se naše grane
Više nemam prava ja
Na te tvoje oči male
Nisi moja curica.
Nije meni što ja neću
Više tebe vidjeti
Već je meni neće mi se
Nove oči svidjeti.
Tony Cetinsky- Neka te odvede:
Igra je pri kraju, samo potez ili dva...
Par nevažnih figura... kralj i kraljica...
Ispred mene ponor, nazad više ne mogu
I nebo je bez zvijezda cijelu godinu
Sad maske skinimo, da svi vidimo
U ovoj igri ko je ko
I, Bože, daj!
Neka te odvede, miljama od mene
Neka te zavede i prevari...
Pa da vidiš kako je
Zaspati na medu, budit' se na ledu
Dok preko noći svijet se srušio...
Svijet se srušio...
Ispred mene ponor, nazad više ne mogu
I nebo je bez zvijezda cijelu godinu
Sad maske skinimo, da svi vidimo
U ovoj igri ko je ko
I, Bože, daj!
Neka te odvede, miljama od mene
Neka te zavede i prevari...
Pa da vidiš kako je
Zaspati na medu, budit' se na ledu
Dok preko noći svijet se srušio...
Svijet se srušio...
I nebo je bez zvijezda cijelu godinu...
Svijet se srušio...
Sad maske skinimo, da svi vidimo
U ovoj igri ko je ko
I, Bože, daj!
Neka te odvede, miljama od mene
Neka te zavede i prevari...
Pa da vidiš kako je
Zaspati na medu, budit' se na ledu
Dok preko noći svijet se srušio...
Svijet se srušio...
Gibonni - Ovo mi je škola:
Ovo mi je škola
I drugi puta ću pametnije
Jer fališ mi do bola
I znam da bit će još i bolnije
Jer svaka ljubav nova
Ruši vjeru u tebe
Ovo mi je škola
I drugi puta ću pametnije
Koje su to riječi
Što su meni sišle s usana
Ne poznajem ni jednu
Što bi kazni ovoj bila jednaka
Jer su osveta i ponos
Dvije sestre blizanke
Rođene u ponoć
Jedna malo prije, a druga kasnije
Ako ikad vratim vjeru u tebe
I onda lažna nada nikne za mene
Na poljima od snova
Ne pušta se korijenje
Ovo mi je škola
I drugi puta ću pametnije
Ovo mi je škola
I drugi puta ću pametnije
Jer fališ mi do bola
I znam da bit će još i bolnije
Jer su osveta i ponos
Dvije sestre blizanke
Rođene u ponoć
Jedna malo prije, a druga kasnije.
Gibonni- Ako me nosiš na duši:
Ko fina prašina u oku
Sitan kamen na dnu cipele
Ko fitilj zarobljen u vosku
Mislim na tebe
Da mogu smrvio bih kamen
I svu bi tugu oči same isprale
A niti vezane za plamen
Moraju da sagore
Ako me nosiš na duši
I nemaš s kime sagraditi dom
Ako me nosis na dusi
Vjeruj mila briga me za to
Ljubim druge a ne osjećam
I svaki dodir mi je ko da ustajem
Na nogu sto mi je utrnula
Bez ljubavi, nadanja, bez tebe
Ne ide
Toše - Jedina
Magla na mom prozoru
miriše na nevolju,
noćas sam ti tako sam.
Kiša pere ulice,
gdje si moja ludice?
Još bi nešto da ti dam.
I neka noćas grmi,
i nek se duša mrvi,
samo da ti čujem glas.
Priznajem pred svima,
lutam vjekovima
tražim tebe, tražim nas.
Jedina, šta si mi uradila,
srce mi je pustinja,
ljubav je presušila.
Jedina, što me nisi pustila
kad me nisi ljubila, jedina?
I neka noćas grmi,
i nek se duša mrvi,
samo da ti čujem glas.
Priznajem pred svima,
lutam vjekovima
tražim tebe, tražim nas.
Jedina, šta si mi uradila,
srce mi je pustinja,
ljubav je presušila.
Jedina, što me nisi pustila
kad me nisi ljubila, jedina?
Jedina, šta si mi uradila,
srce mi je pustinja,
ljubav je presušila.
Jedina, šta si mi uradila,
srce mi je pustinja,
ljubav je presušila.
Jedina, što me nisi pustila
kad me nisi ljubila, jedina?
...hehe
:
Ja i Marinko še puno lolimo...hehe:
Ovo smo Ury i ja:
Sara Lovrić (demonkica moja) i ja:
Ovo je naš Eko koga jadnog stalno mučim 
Marin i Ursulica:
Anči i Ury:
